Udjeljivanje

Prije nego sto ce izaci iz kuce, otac je svom sincicu dao nešto para, neke 2-3 marke. Otac ko otac, voli vise njega nego sebe, zeli vise njemu nego sebi. Mali sincic sav radostan poljubi svoga baba u ruku i obraz, onako kako su ga roditelji poducili i rece mu: "Hvala ti babi". A babo mu se iz milosti i radosti nasmijesi i pomilova po kosi. Djecacic je imao nekih pet godina, dovoljno da usvoji neke vjestine i navike. Tako njih cetvero - otac, mati, sincic i njihova mala kcerkica od tri godine izadjose u setnju. Naroda je bilo na svako koraku, ko kad je subota pa hoće malo da prošetaju čaršijom sa svojim prijeteljima i najmilijima. S jedne strane radnje sa najnovijom kolekcijom, s druge strane slasticarne i ulicnom prodajom sladoleda. Inace kada bi neko od roditelja nesta udjeljivao, neku marku nekom siromahu ili za neki hajirli projekat, vodili bi racuna o tome da udjele preko svoje djece to jeste da taj određeni skromni iznos daju u ruke svoje male djecice, a zatim bi od njih trazili da oni svojim malim i od grijeha cistim rucicama udijele osobi koja je u potrebi za pomoci. 

Iduci tako ulicom, mala djevojcica primjeti djecu ispred slasticarne gdje su se prodavali sladoledi. Nakon njezinog insistiranja roditelji pristadose da joj kupe jednu kuglu sladoleda. Prilazeci prodavacu sladoleda, otac je poceo vaditi novcanik iz svog džepa dok je majka sa svojom malom curicom birala sladolede za njih cetvero. 

U tom trenutku u malom Ahmedu proradi ono sto je, pa mogu slobodno kazati i najljepse kod covjeka, a to je zelja da pomogne drugome. Tako malen, a tako zreo. Tako sicusan, tako velikog srca. Dok su se njegovi borili za svoje sladolede, on je se nekako uspio probiti kroz taj toliki narod i otici na drugu stranu ulice gdje je jedna mala djevojcica prosila. Sjela na pod, pruzila svoju malu rucicu i gleda uvis u prolaznike, u odrasle ne bi li joj se smilovali i udijelili joj koju markicu. U tom trenutku primjeti da mu sinčić nije pored njega pa je pogledao iza sebe. Tada jr ugledao jedan od najljepših trenutaka u svome životu. A to je da je svoga sinčića, svoga nasljednika kojeg toliko voli, čuva i odgaja, vidio kako one dve-tri markice kojemu je dao kako bi sebi kupio neku čokoladicu, udeljuje nepoznatoj siromašnoj djevojčici. Kada je to ugledao obratio je se svojoj supruzi riječima "Gledaj onog našeg".

Naravno, i majci ovog malog dječaćića je bilo drago jer je bila svjesna da je dobro koje su usađivali njih dvoje u svoju decu, Božijom milošću, već počelo davati plodove. Njih dvoje su bili obdareni sviješću da se trud kad tad isplati. Borili su se za to. Trudili su se za to. Pomagali su jedno drugo za to. Bodrili su jedno drugo za to, za taj cilj. Nisu željeli da njihova djeca budu lišena roditeljskog odgoja i usmjeravanja. Znali su da su djeca poput cvijeća koje je potrebno redovno čuvati i zalijevati. Najbolje što roditelji mogu dati i u naslijeđe ostaviti svome djetetu jeste lijep odgoj. Bez tog lijepog odgoja, ćemu lijepa kuca, lijep namještaj i lijepo auto ostavljeno u naslijeđe? Nakon što svoje dijete nisi odgojio da bude čovjek u pravom smislu te riječi onda mu ne moras ostavljati ni auta ni vile. To ga moze samo jos vise pokvariti.