Putujem vozom

Putujem vozom

Bijaše to sasvim običan dan. Putnici su se ukrcali u voz. Ušao sam i ja. Ubrzo zatim voz je poceo da se krece. Voz je se poceo kretati. Sve brze i brze. U pitanju je talgo voz. To su oni brzi vozovi kojih ima i po razvijenoj nam Njemackoj. Bio sam u kabini sa jednim starijim gospodinom i jednom mladom damom. Mislim da mu mlada dama dodje unuka jer su sjedili poprilicno blizu jedno do drugog. Stariji gospodin je na sebi imao jedno starije, ali poprilicno ocuvano odijelo. Dolje starije ali izglancane cipele, a na glavi je imao sesir. I djevojka je bila skromno i pristojno obucena. Na sebi je imala dugu, bijelu haljinu sa uskrasima od cvijeca sa strane. Na nogama smeđe cipelice, u ruci torbica otvorene plave boje. Stariji gospodin se obrati djevojci rijecima:

-Jesi li ponijela vodu?

Djevojka tihim glasom rece:

-Jesam djede.

Djed:

-A moje lijekove?

Djevojka:

-Ne brini se djede, i to sam ponijela. Evo ih u mojoj torbi.

Djed opet upita:

-A sta si sa kljucem od kuce? Jesi li ga stavila tamo gdje sam ti bio kazao?

Djevojka blagim glasom opet rece:

-Ne brini se djede, sve sam uradila kako si mi kazao. Nista se ti ne brini. Ponijela sam i vodu, i lijekove, i kljuc sam stavila na ono mjesto, i zatvorila sam prozor u kuhinji, i javila sam se tetki da smo krenuli od kuce.

A ja sam sutio i gledao u njih dvoje, u to dvoje divnih ljudi- djeda i mladu damu. Slusam njihov razgovor, gledam reakcije djevojke. Bilo je sasvim jasno da poticu iz jedne ugledne i kulturne porodice. To je se najvise vidjelo iz pokreta ruku, nacina sjedenja i govora starijeg gospodina, ali i svakako jednog blagog i lijepog ponasanja mlade djevojke prema svome djedu. Odgovore je davala kroz blagi osmijeh. Njeni poput bisera bijeli zubi dolazili su do izrazaja prilikom svakog osmijeha.

Zatim nastade jedna tisina. Trajala je nekih desetak minuta, ali za mene u toj maloj kabini, pored dvoje nepoznatih ljudi, trajala je kao vjecnost. Doduse, sjedio sam kraj prozora pa mi je bilo lakse jer sam imao priliku vidjeti sva lijepa zelena, sumovita prostranstva ali i lijepe i uredne livade i rodom pune njive. U medjuvremenu je djed zaspao. Vjerovatno ga je ova vrucina iscrpila i oborila. Opet nastade tisina, ali ovoga puta to je zaista potrajalo. Pogledah u svoj rucni sat kad ono deset i dvadeset sto znaci da stariji gospodin spava vec nekih pola sata. Iskreno, nisam se htio javljati mladoj djevojci jer nisam zelio da sa svojim govorom uznemirim i probudim njezinog djeda. A nisam je htio ni prekinuti u citanju knjige. Izgleda da su u pitanju pripovjetke jer sam, dok je vadila knjige iz svoje torbe, na naslovu knjige primjetio ime jedne nase spisateljice koja je poznata po svojim zbirkama pripovjetki. Domalo se nas stariji gospodin probudi. Na pocetku kao da je bio izgubljen, znate ono kada se tek produbite iz sna, izgubljeni u prostoru i vremenu... Ali je vrlo brzo dosao sebi kada je ugledao svoju unuku sa knjigom u ruci i mene sa plavom kosuljom preko puta njih. Djed nije nista progovarao, a djevojka je se bila posvetila svome stivu. I tako tisina opet zavlada nasom malom prostorijom, nasom malom kabinom.

Ah ta tisina koja mori i iscrpljuje covjeka. Putovanja su ljepsa kada vas ima vise ali ovaj put sam bio primoran da putujem sâm. 

Djed se nakon toga obrati svojoj unuci:

-Kceri, je li vrijeme za onaj moj lijek?

Djevojka:

-Nije djede. Ima jos tacno sat vremena. 

Vidno iznenadjeno djed upita:

-Kako nije? Zar nisam spavao dva sata? 

Mlada djevojka mu blagim glasom rece:

-Nisi djede. Ima nekih pedesetak minuta kako citam ovu knjigu. Mogao si jos odspavati malo.

-Ne mogu kceri, nekakva sparina u zraku, ne moze se ni disati ni spavati.

U tome odlucih da i ja progovorim ne bih li se upoznao sa ovo dvoje finih ljudi, a i svakako da kroz razgovor potisnem ovu dosadu koju osjecam u sebi.

-Ako zelite mogu otvoriti i ovaj gornji prozor, mozda ce biti svjezije u kabini.

A stariji gospodin sav u cuđenju i radosti:

-Moze mladi momce, sto bi to dobro bilo. Hvala ti, Bog ti dao svako dobro. 

-Sad cu ja njega pokusati otvoriti.

I tako ja ustade da ga otvorim, ali Boga mi bijase poprilicno visoko. Srecom pa sam visok inace bi to tesko islo. I tako ga ja otvorih i sjede na svoje mjesto. Sa osmijehomm na licu, stariji gospodin se i dalje zahvaljuje rijecima:

-Bas ti hvala. Eh, da je vise takvih kao ti mladi momce. Ovim svijetom bi ruze cvjetale. Hvala ti puno. Vidis sto se odmah osjeti razlika u kabini. Covjeku bas godi ovaj cisti i svjezi zrak. 

Ja mu na to kazah:

-Hvala Vam puno. Da, jeste. Sad je puno bolje. Sada cemo svoje putovanje nastaviti u svjezijoj kabini.

Klimajuci svoju glavu sa blagim osmijehom na licu samo rece:

-Da. Hocemo.

A zatim ucini pokret rukom kao da me je htio nesto upitati. Na to je ukazivao i njegov izraz lica.

-Da, izvolite. Nesta ste me htjeli upitati?

-Nista momce. Htio sam te samo upitati zasto ides u Veliki grad? 

Zapravo to je ono pitanje koje sam ja njima htio postaviti jer me je zanimao razlog ovog njihovog dugog putovanja. 

Nastavit će se...